Redovi kao potpuno življenje kršćanstva

Pojava redovništva djelo je Duha Svetoga, koji Crkvu uvijek iznova vraća njezinim izvorima. Na izvorima se pak susrećemo s činjenicom da su učenici Isusovi apostolii neki drugi ostavljali sve i slijedili Isusa učitelja i propovjednika Nakon njegove smrti stvorili su jezgru autentičnog kršćanskog zajedništva s idealnim svjedočanstvom da su 'jedne misli i jednoga srca'. Tako su i mnogi ljudi kroz povijest nastojali živjeti u Pismima posvjedočeni uzor: ostaviti svijet i sve njegove čari te nasljedovati Krista siromašnog, tj. nevezanog za ovozemaljska dobra, poslušnog, što znači Krista koji se pokorava volji svoga nebeskog Oca, i čistog, a to znači odricanje od vlastite obitelji. Takve pojedince nalazimo najprije među već spominjanim pustinjacima na Istoku. Kad im je broj porastao, osjetili su potrebu da se udružuju. Tako udruženi pustinjaci zvali su se cenobiti, a obilježavaju razdoblje od 3. do 5. stoljeća. U petom stoljeću za cenobite sv. Bazilije piše prva pravila pa tako nastaju i prve redovničke - monaške zajednice. Na Zapadu je to učinio sv. Benedikt

Redovi

Redovnici - koji žive po pravilu - regulares - je kolektivno ime za muške i ženske osobe koje su položile tri zavjeta: siromaštva, poslušnosti i čistoće, te žive zajedničkim životom. Redovito nose naziv po svom osnivaču, o kojem ovisi svrha, red i stil življenja. Na Istoku redovnici (monasi) žive i danas po pravilu sv. Bazilija iz 3. st. Na Zapadu se pak javlja niz novih redovničkih pokreta (redova, a javljaju se uvijek na raspadu jednog društvenog ili kulturnog sustava kao reakcija na postojeće stanje u samom redovništvu ili u društvu i kao traženje novih rešenja.Tako u 11. st. nastaju reformatorski pokreti unutar benediktinskog reda - kartuzijanci 1084, cisterciti 1098 kasnije još jednom reformirani kao trapisti 1663. U 12. st. nastaje nekoliko redova na osnovu pravila sv. Avgustina i niz križarskih redova kojima je bio cilj oslobođenje Svete zemlje od Arapa: hospitalci - ivanovci, templari, teutonski vitezovi, koji su kasnije sumirani u više simbolični Malteški red. u 13. st. nastaje nekoliko tzv. prosjačkih redova (isprabniji im je naziv propovjednički, jer im je to bila prvotna namjena), koji se uključuju u život novoformiranih gradova u Evropi i tako tvore prekretnicu od pustinjačkog na društveni život redovnika - franjevci 1208, dominikanci 1215, karmeličani 1210, augustinski eremiti 1256. U 16. st. nastaju Isusovci 1540, teatinci 1524, barnabiti 1530. U 18. st. nastaje nekoliko karitativno-prosvjetnih redova: pasionisti 1741, redemptoristi 1732, oratorijanci, lazaristi. U 19. st. nastaju salezijanci. Sve redovnike možemo uglavnom podijeliti u dvije skupine: monasi (eremite, pustinjaci), koji žive odvojeni jedni od drugih i od društva, i cenobiti (samostanci) koji žive zajedno i prisutni su u društvu. No granice između jednih i drugih teško je povući. Vanjski znak njihova prepoznavanja i razlikovanja jest odjeća.

BENEDIKTINCI lat. Ordo sancti Benedicti, krat. OSB, - red svetog Benedikta. Najstariji samostanski red u yapadnoj Crkvi, koji je osnovao sv. Benedikt 528.g. u Monte Cassinu, odakle se ubrzo raširio po svoj Evropi. Uz tri uobičajena zavjeta imaju i četvrti, stabilitas loci - stalnost mjesta, tj. da će sav život živjeti u jednom samostanu. Geslo im je 'Ora et labora' - moli i radi, čime je sveti Benedikt htio od lutajućih pustinjaka stvoriti aktivne članove društva. Njihovi se samostani zovu opatije, na čelu koje stoji opat, a svaka je opatija samostalna.

CISTERCITI lat. ordo cisterciensis / red što ga je reformiranjem benediktinaca osnovao 1908.g. sv. Robert u mjestu Citeaux u Francuskoj, a kasnije reorganizirao sv. Bernard iz Clairvauxa. Odijelo im je bijele boje a sastoji se od dugačkog habita, škapulara kukuljice i plašta.

DOMINIKANCI lat. ordo praedicatorum, krat. OP - red propovjednika. Osnovao ga je 1215 sv. Dominik sa svrhom suzbijanja gnostičko-manihejskih hereza, a na temelju regule sv. Avgustina. Ubrzo e raširio po cijeloj Evropi, odijelo im je bijele boje a sastoji se od dugačkog habita, škapulara i kukuljice, te plašta preko svega.

ISUSOVCI lat. Societas Jesu - Družba Isusova, krat. SJ. Osnovao ih je 1540.g. u Španjolskoj Ignacije Loyola. Osim tri uobičajena zavjeta polažu i četvrti: da će, ako ih crkveni poglavari pošalju, ići u misije. Odigrali veliku ulogu kao protuteža reformaciji. Geslo im je 'Sve na veću slavu Božju'. Godine 1773. na brojne pritiske, papa Klement XIV ih ukida, a 1858, red je opet obnovljen. Odijelo im je crne boje, a sastoji se od talara i široka tkanog pojasa kome sprijeda vise dvije jednako široke vrpce.

IVANOVCI lat. Johannites. Viteški red nastao u Jeruzalemu 1120.g. a svrha mu je bila dvoriti bolesnike. Ime je dobio po prvom samostanu u Jeruzalemu kraj crkve sv. Ivana Krstitelja. Imao je tri vrste članova - oružane borce, bolničare i svećenike. Odjeća im je bila oklop ili redovnička halja, a preko nje crni plašt s bijelim križem na leđima.

KARMELIĆANI lat. ordo carmelitarum discalceatorum, krat. OCD, - red bosonogih karmelićana. Red koji prema tradiciji vuče podrijetlo od Ilije proroka. Prvi samostan karmelićana osnovao je križar Bertold iy Kalabrije na brdu Karmelu u Palestini 1150.godine, po čemu su i dobili ime. Pravilo im je od Crkve odobreno 1210 i 1226. Pred saracenima bježe na Yapad, gdje se osobito šire u Francuskoj i Engleskoj. Nakon krize u XVI stoljeću sv. Ivan od Križa i sv. Terezija Avilska provode veliku reformu koja je urodila novim procvatom reda. Postoji muški i ženski ogranak reda. Odijelo im je smeđe boje, a sastoji se od habita, škapulara i kukuljice te bijelog plašta preko svega.

KARTUZIJANCI lat. ordo cartusiensis, krat. OC. Red što ga je na temelju regule sv. Benedikta u tihim alpskim predjelima sjeverno od Grenoblea osnovao sv. Bruno 1084. godine., a svrha mu je bilada se povlačenjem iz vreve društva u samoću redovnici posvete kontemplaciji i duhovnom savršenstvu. Red se osobito raširio po Francuskoj, Njemačkoj i sjevernoj Italiji. Žive u odijeljenim kućicama povezanima dugačkim hodnicima, a sastaju se samo na molitvu. Odijelo im je bijele boje i sastoji se od habita, škapulara i kukuljice.

PAVLINI lat. paulini. Isprva pustinjački a kasnije samostanski red koji je osnovao sv. Pavao Pustinjak u IV st. u Tebaidi u Egiptu. U srednjem vijeku bili su rašireni po Francuskoj, Portugalu, Mađarskoj i Hrvatskoj. Nosili su odijelo bijelo-sive boje.

SALEZIJANCI Osnovao ih je don Ivan Bosco, rodom iz mjesta Becchi (Torino). 1841, kada je postao svećenik osnovao je 'oratorij' u Torinu. Inicijativa nije bila nova po obliku ali jeste po sadršaju. Tu je okupljao siromašne i napuštene dječake, osnivao za njih škole i zanatske radionice. Podizao je zavode i pozivne škole u kojima su se budući 'dobri kršćani i pošteni građani' spremali za život. S nekoliko dobrovoljaca odgajanika stvorio je jezgru po kojoj će 1859. zašivjeti nova Družba Svetog Franje Saleškog ili Salezijanci. Družba će nastaviti njegovo djelo u duhu koji je za tadašnja poimanja bio uistinu revolucionaran, a sastojao se u preventivnom sustavu kao odgojnoj mjeri. Odgajati mlade pomoću vjere, razumno i s ljubavlju tako da oni osjete da ih odgajatelj voli, geslo je s kojim i danas preko 17000 duhovnih sinova sv. Ivana Bosca odgaja generacije mladih širom svijeta.

ŽENSKI REDOVI

Uz muške redove gotovo posvuda su nastajale i ženske redovničke zajednice. One su u početku bile kontemplativnog karaktera, kao benediktinke ili klarise, a kasnije su sve više ulazile u aktivni apostolat kao milosrdnice ili kćeri Božje ljubavi.

Kontemplativni redovi

Klarise ili siromašne gospođe, kako ih je nazvala utjemeljiteljica sv. Klara iz Asiza (1193-1253) su redovnice koje se strogo posvjećuju pokorničkom životu, gajeći poput sv. Franje evanđeosko siromaštvo.

Bosonoge Karmelićanke, osnovao ih je Ivan od Karmela 1451.g. u Sorethu.

Aktivni redovi

Dominikanke, bave se glazbom, vođenjem kućanstva katehizacijom.

Sestre milosrdnice, osnovane 1634.g. Glavna im je zadaća njegovati bolesnike.

Klanjateljice krvi Kristove, osnovane 1834., odgajateljice djece i bolesnih.

Kod ženskih redova je karakterističan veliki broj kongregacija koje su uglavnom i pretežno orijentirane kako na katehizaciju, tako i na pomoć bolesnima i potrebitima uz velika lična požrtvovanja.

Redovi u Katoličkoj Crkvi nisu izraz sukoba mišljenja već naprotiv, oni su u Crkvi lepota u raznolikosti, kao što je lepota livade u šarenilu poljskoga cvijeća.

---

NAZAD