Intervju #6
Poslednja preživela - Margita Stefanović
"PROFIL" br. 24 ,
1999.
piše: Slobodan Savić
-
Nikakav novi talas nije ni postojao ! - rekla mi je u sred našeg
višednevnog druženja nezaboravna rok heroina Margita Stefanović, jedan od retkih
autentičnih svedoka događanja na beogradskoj muzičkoj sceni osamdesetih.
Završetkom te romantične decenije uglavnom je sišla sa scene i jedna
generacija čiji su se ideali osipali i potom urušili zajedno sa zemljom i
društvom u kojima su - i o kojima su pevali i svirali. Nadolazeća i sveopšta
propast društvena, socijalna i najzad estetska, samo je očekivana i neizbežna
posledica čije korene i uzroke ne treba tražiti među onima koji su osamdesetim
doneli duh i polet, nego pre među ispisnicima njihovih roditelja.
Možda je istina da su zaista izlišne sve navodne mistifikacije oko tzv. Novog
talasa koji se uostalom - ako ga je uopšte i bilo, šta se osnovano sumnja kao u
još jednu nasušnu izmišljotinu revnosne i takozvane nove kritike - i nije ticao
samo muzike.
Setimo se za ovu priliku, na primer, generacije filmskih reditelja koja je
nastojala da nadiđe svoje nikad prežaljene uzore iz tzv. crnog talasa ili
generacije mladih pisaca i književnih kritičara (danas itekako etabliranih )
koji su izmislili nekakvu Novu srpsku prozu i tobožnji postmodernistički obračun
sa tradicijom, kao da polemike između negdašnjih tradicionalista i modernista
nikada nisu ni postojale.
Otuda nije ni čudo što danas uglavnom niko i ne podrazumeva ništa određeno
pod Novim talasom, osim generaciju kreativnih ljudi koji su se različito
izražavali u različitim medijima, kao što su to činili i mnogi pre njih,
uostalom i posle.
Sasvim je u pravu Margita Stefanović kada kaže da o Novom talasu i njegovim
mogućim značenjima i uticaju treba pitati današnje klince koji vežbaju po nekim
memljivim podrumima ili slikaju u prokislim potkrovljima.
Jednostavno, bio je to način života, druženja i izraza u okviru tog druženja.
Živiš to što radiš, i obratno.
- Novi talas se
zapravo nije ni desio. Mogao je da postoji, možda je i postojao pa se
izvitoperio. Zaista nisam sve to doživljavala kao neki Novi talas, jer sve mi je
bilo novo kao što mi je i danas sve novo.
BEOGRADSKA ZLATNA DECA
Margita Stefanović, ili jednostavnije Magi (kao magična!) relativno je kasno počela da svira sa grupom svojih ispisnika koji su Beogradom i bivšom Jugoslavijom (od Vardara pa do Triglava) pronosili zvuk i vibracije promene i drugačijeg pogleda na život i muziku koju su svirali. Ali je kao mlada baka beogradskog rokenrola - kako sebe pomalo samoironično naziva - u svetu muzike ostala i dan-danas.
-
Zaista je tako. Zar "Duran, Duran" nisu bili na vrhuncu slave sa dvadeset šest?!
Ja sam počela sa dvadeset četiri.
Sačuvati sebe upravo svim promenama, njeno je životno geslo i posle pet
godina od utihnuća sada već kultne grupe Ekatarina Velika, koja je zauvek
prešla u legendu smrću svog frontmena i ideologa, gitariste i pesnika izuzetne
energije Milana Mladenovića. Ostale su ploče, osam albuma kao osam zaveštanja,
desetine velikih i malih koncerata, petnaestak godina brzog i laganog, radosnog
i opasnog življenja, sećanja i uspomene koje lagano blede.
- Mi smo bili važni jedni drugima, slušali smo jedni druge, vežbali
zajedno u istim prostorima. Skup tih grupa
davao je izvesno zakrivljenje
mogućim tokovima u muzičkom izražavanju. Zakrivljenje u odnosu na tzv.
etabliranu muziku. Ne sviraš na festivalima nego praviš svoje koncerte, a oni se
tiču toga kako živiš u međuvremenu i na šta ti život liči. Život nam je ličio na
ono što smo svirali.
Margita Stefanović je gradsko dete, kćerka jedinica poznatog reditelja i
jednog od utemeljivača danas srušene Televizije Beograd Slavoljuba Stefanovića
Ravasija. Rasla je pomalo pod staklenim zvonom, kao i sve mezimice, uz brižno
oko majke koja je prestala da radi kad se ona rodila. Pre rokenrola ili bez
rokenrola njen život je izgledao ili je mogao da izgleda sasvim drugačije.
Odrasla je u jednom od tri solitera preko puta beogradskih grobalja i od
ranog detinjstva naučila je da se ne boji smrti. Bio je to kao neki soliter
dobrog duha u kome su svi živeli kao jedna složna velika porodica. Njeni
roditelji, porodica pesnika i beogradskog dobrog duha Duška Radovića, porodica
Mice Orlovića, jedan luckasti pedijatar dr Tasovac, koji je deci crtao penkalom
po nogama, ne bi li otkrio lomove i povrede nestašluka, njihovi učitelji,
profesori. Ukratko, jedan gospodstveni svet beogradski. Ulazili su jedni kod
drugih bez kucanja (vrata se nisu zaključavala), zajedno su slavili
rođendane, smišljali jedni drugima poklone, posećivali se o porodičnim slavljima
i kumovali na venčanjima. Bile su to godine bezbrižnosti i slobode, radosti
prvih ljubavi u parku preko puta, bosonogog gacanja po vlažnoj travi.
- Šta je Pariz prema svima vama - pisao im je sa jednog putovanja
Miloš Radović.
Magi je kao i svaka devojčica želela da postane balerina, ali ju je fizička
konstitucija omela u tome.
Gde ćeš ti da budeš balerina, tako bucmasta i kratka - zadirkivali su
je.
Onda je odlučeno da to, ipak, bude muzička škola. Klavir, naravno.Tata se
raspitao, i uskoro se obrela u učionicama škole Josip Slavenski u klasi
profesorke Miroslave Petrović Lilike, koja će joj postati kao druga majka.
Margita se i inače u životu često vezivala za svoje učitelje, prvi među takvima
bio je naravno otac, a potom Lilika. Njeni đaci bili su naši danas istaknuti
pijanisti Aleksandar Šandorov, Nataša Veljković, Saša Popović.
Prvi klavir u zgradi imao je Zoran Radetić, a potom je i ona u desetoj godini
dobila svoj Stenvej od koga se odvojila tek pre nekoliko godina, kada se
u ovoj zemlji radilo za nekoliko maraka, kada su penzije jedva dostizale za tri
paštete, kada se sa autorskih prava prešlo na pirateriju i kada su pošteni
građani svoje dužnosti izmirivali krčmljenjem stilskog nameštaja, biblioteka,
klavira ili umetničkih slika.
DRUGARICA IVA POGORELIĆ
Kao
apsolutni sluhista, bila je jedna od najtalentovanijih u klasi. Onda je u
Beograd došao profesor Timakin iz Rusije, na čije časove su odlazili samo
odabrani. Tamo je srela i Ivu Pogorelica, ambicioznog, samosvojnog i
samouverenog kakvog ga je Bog već dao. Umesto da joj se udvara, on ju je često
zadirkivao i kinjio, jednako željan nadmetanja. Ne samo da je znao maestralno da
svira nego je i umeo jedan otkačeni trik jezikom koji je naša krhka junakinja
morala da nauči ne bi li parirala furioznom Ivi. Stalno su se takmičili, ko će
biti bolji na času, ko će odneti više nagrada, ko će se više puta pojaviti na
televiziji.
Časovi kod profesora Timakina mogli su da izmene Margitin život. Dobila je
ponudu da kao izuzetno talentovana nastavi školovanje u Moskvi na prestižnom
konzervatorijumu. Njeni roditelji, ipak, nisu bili tako ambiciozni kao
Pogorelićevi, a i ko da pusti kćerku jedinicu da se još nezrela i ranjiva odvoji
od kuće toliko daleko i tako dugo. Ivo je otišao.
Umesto u Moskvi, sledećih pet godina provela je na Arhitektonskom fakultetu u
Beogradu. Između ostalih, i na lekcijama Bogdana Bogdanovića. Arhitektura je
postala njena druga životna izvesnost.
Ipak, muzike se ni tada, a ni do danas nije oslobodila. I dalje je vežbala
nekoliko sati dnevno i nastupala sa kamernim orkestrima koji su ostali njena
trajna fascinacija isto koliko i Nemo kolo, taj idealni spoj tela i muzičkog
ritma, koji sve ove godine teče kroz njene vene i bubnja u njenim opnama poput
genetskog koda sa kojim se rađaš i umireš. To je ta pesma koju samo jednom
doživiš, a onda ti čitav život protekne u sećanju ne bi li to još jednom
ponovio.
Još se živo seća turneja po bivšoj Jugoslaviji, a posebno Šostakovićevog
klavirskog koncerta koji je krajem sedamdesetih svirala u Kolarčevom
univerzitetu sa Beogradskom filharmonijom i engleskim dirigentom Hofkinsom.
Seća se i kada je prvi put svirala Stonse na klaviru. Bilo je to nešto pre
Šostakovića, u Sloveniji na rođendanu kod porodice Havlina, koji su bili
prijatelji njenih roditelja.
Na arhitekturi, na smeru projektovanja, nisu je preterano zanimala neiskrena
naklapanja oveštalih predavača. Zaronila je u forme, u čiste forme za kojima i
danas traga i u arhitekturi i u muzici. Uglavnom je na tome radila sa
istomišljenicima koji su formirali izdvojene grupe i tragali za nepoznatim u
arhitekturi. Tih godina često je srećemo sa ispisnikom i istomišljenikom Miletom
Prodanovićem, danas etabliranim multimedijalnim umetnikom.
Već kao diplomac, sa još nekoliko svojih kolega, osvojila je treću nagradu na
arhitektonskom konkursu u Japanu za projekat Reževići, selo u Crnoj Gori:
- Arhitektura je genetski urođena u svakom čoveku. Još kao deca zabavljamo
se pravljenjem zamkova u pesku, kao tinejdžeri uređujemo svoj radni i životni
prostor. Velika gradnja je druga strana priče. Oni koji se bave arhitekturom
imaju makar tu šansu da im se jednog dana ostvari ta druga strana priče.
Imala je svoju šansu i Margita. Ponekad je to mučno traženje, ne retko
nerazumevanje od strane onih sa kojima si do juče radio i živeo, često mimikrija
kojoj možeš ili ne moraš da se predaš.
Muzika je nešto drugo, nju ili osećaš ili ne osećaš. Za muziku su ti potrebni
drugi, ali često si sa njom sam.
- Samo se osećaš, i ništa više i ništa drugo nije ni važno, ni potrebno.
MEĐU SINOVIMA AMBASADORA IVE VEJVODE
Na
izmaku sedamdesetih i početkom osamdesetih, rokenrol je u Beogradu već odavno
bio kod kuće. U Margitin život ušao je preko originalnih ploča i omota grupe
Led Cepelin i preko emisije Vibracije koju je na tek osnovanom
Studiju B vodio jedan od prvih beogradskih disk-džokeja i pionira
beogradskog bendovskog rokenrola Slobodan Konjović.
- Nije to bio samo rokenrol, pre jedan od mogućih načina drugačijeg
pogleda i izražavanja u muzici.
Važna duhovna središta tadašnjeg Beograda bili su Studentski kulturni centar
i Dadov. U prvom je svoje najbolje dane živela konceptualna umetnost, a drugi je
- kao ogranak Beogradskog džez festivala - bio stecište ne samo muzičkih fanova
i onih koji su tragali za novim izrazom u muzici nego i gotovo svih beogradskih
bendova koji su tražili svoje mesto pod suncem, posto su danonoćno uvežbavali
buduće hitove po raznoraznim beogradskim podrumima.
I sam sam u tom istom Dadovu prvi put čuo i Riblju čorbu, ali i
Poslednju igru leptira i njihove buduće hitove Lutka sa naslovne
strane i Dolazim za pet-šest minuta.
Važnost SKC kao mesta za slobodno umetničko izražavanje ističe
i Margita koja je tamo prvi put otišla sa svojim tadašnjim momkom Srđanom
Vejvodom i njegovim bratom Goranom. Goran je svirao i voleo Nil Janga, a Srđana
je zanimala fotografija. Nekoliko godina kasnije, on će negde iz belog sveta
Margiti poslati fotografiju dve prelepe crnkinje koja će se naći na prvom albumu
grupe Katarina II.
Srđan je Magi poveo i na prva dva velika gradska performansa ispred SKC. U
jednom je njegov brat Marjan demonstrirao okrutnost smrti, kada je u veliki
plameni krug spustio škorpiju koja je izgorela na očigled zgranute publike. U
drugom je sada već legendarna dama beogradske i svetske alternativne scene
Marina Abramović raskrstila sa svojom prošlošću. Umalo i ona nije izgorela.
Posle iskustava u Dadovu i SKC-u, Margita je prvi put shvatila da
ne mora da ide na rođendan u Sloveniju da bi svirala rokenrol, već da to može i
u Beogradu.
Milana Mladenovića, ako je verovati varljivom sećanju, Margita je prvi put
srela u bašti restorana Pevac gde se okupljalo svo to društvo. Upoznao ih je
njen rođak Gagi Mihajlović koji će kasnije sa Milanom osnovati Katarinu II.
Pozvali su je da dođe na neku njihovu probu u SKC.
Ne dugo zatim, jednog kasnog popodneva, zatičemo je kako pomalo stidljivo
viri kroz poluodškrinuta vrata podruma SKC-a. U atmosferi autentičnog
andergraunda, u prostoriji ne većoj od Raskoljnikovljeve kutije šibica, ona može
jedva da razazna tri prilike sa oreolima duvanskog dima, trojicu posvećenika
koji gotovo s pobožnošću sviraju. Taj miris je i danas u njenim nozdrvama: miris
vlage i rokenrola.
Pozivaju je da uđe i ona to čini kao da ulazi u hram, a ne u legendarnu Rupu
koja je porodila sve "novotalasne" bendove. U nemoj sceni tipičnoj za obrt
prepoznavanja u antičkim dramama, naša junakinja prilazi sintisajzeru. Pogledi
se sreću u polumraku i svirka počinje, kao da su oduvek i svirali zajedno. Tako
se Margita, na jednoj probi, našla u prvoj čuvenoj postavi sada već kultnog
benda Šarlo akrobata, uz Milana, Koju i VD-a (Ivan Vidović). Bili su tu još Gagi
Mihajlović i Švaba iz Električnog orgazma.
Šarlo je zapravo uticao na razvoj beogradskog rokenrola na sličan način kako
je Demokratska stranka uticala na razvoj srbijanske opozicije. Raspadom ove
tročlane grupe nastali su bendovi koji su svojim zvukom obeležili osamdesete.
SVI PUTEVI VODE U BEOGRAD
Veza sa
Uglješom Jajićem (sin arhitekte Slobodana Jajića koji je projektovao i zgradu TV
Beograd) odvela je Margitu na tromesečno putovanje po Latinskoj Americi. Nakon
što su obišli njegove roditelje koji su tada živeli u Venecueli i proslavili
Uglješin uspešan završetak studija arhitekture, krenuli su putem Perua. Penjanje
na Makču Pikču i obilazak hramova Inka prosto se podrazumevao, ali se Margita
ipak najprijatnije osećala među živim Indijancima.
Nešto što je zaista živo sećanje je izraz lica jednog Indijanca koji u Kusku,
bivšoj prestonici Inka, u nekoj kafani svira u triju sa dvojicom belaca, bivših
hipika.
- Jedan od njih svira flautu i panove frule, drugi udara bubanj, a
Indijanac sve vreme stoji sa glavom jako zabačenom unazad i neverovatnom brzinom
svira malu gitaru, njihov tradicionalni instrument. Ti Indijanci su zaista
neverovatni ljudi.
Uprkos egzotici koju su doživeli na jednom od izvorišta civilizacije, vratili
su se u Beograd. Ona da bi svirala, a on da bi se bavio arhitekturom. Tih godina
Beograd je zaista bio grad iz koga se odlazilo iz samo jednog razloga: da bi se
u njega obavezno vratilo.
Margita
Stefanović nikada nije bila Dečak, uprkos jednom od prvih beogradskih
grafita koji je njena majka nekoliko dana ribala sa fasade njihove zgrade na
Slaviji. Njegov autor Krle uskoro se upoznao sa Margitinom majkom i veoma joj se
dopao kao i svi fini, lepi i uglađeni dečaci iz Osme beogradske gimnazije koji
su uskoro postali Idoli, a za kojima će jedno vreme ludovati sve šiparice
bivše Jugoslavije. Margita, međutim, nikada nije svirala sa Dečacima,
čekalo ju je mesto u već formiranoj Katarini II.
Tih ranih osamdesetih mnoga deca iz uglednih beogradskih porodica okrenula su
se rokenrolu kao svojevrsnom načinu života i bunta protiv ustaljenih i nepisanih
pravila vladajućeg društvenog stila u kome su se već ozbiljno nazirale naznake
osipanja tzv. višeg srednjeg sloja građanstva. Fakultetske diplome već tada nisu
bile apsolutni garanti bezbrižnog i stabilnog života, ali su bile i ostale
poželjne ulaznice u svet kakve-takve izvesnosti i zrelosti.
Izgleda da se roditelji onih koji su izvesnost prosečnog građanskog života,
socijalnog, zdravstvenog i koliko-toliko redovne plate zamenili za gitare i
bubnjeve nikada nisu pomirili sa činjenicom da će im deca zavisiti od tzv.
muzičkog dinara.
- Ne verujem da su roditelji ikada prihvatili moj rokenrol - priznala mi
je, ne bez izvesne sete u glasu, Magi - a zapravo je svima nama bilo jako žao
što makar jednom nisu došli na neki od naših koncerata.
DROGA NIJE KRIVA ZA SVE
Tako se
te daleke i još uvek mirne 1983. godine jedna uzorna beogradska devojka suočena
sa dve (ne)izvesnosti, opredelila za treću (ne)izvesnost - drogu.
- Ja sam po prirodi takva da se nikada i ni za šta ne kajem. A možda
stvari možemo da posmatramo i drukčije: možda sam imala dve neizvesnosti, pa sam
odabrala treću izvesnost. Istina je da sam stalno razmišljala o ustaljenom
načinu građanskog života - deca, porodica, siguran posao - jer sam pre svega
gradsko dete, ali možda mi nije pružena prilika. U svakom slučaju: rokenrol me
nije omeo u tome, ali me jeste obogatio.
Nema sumnje da je Ekatarina Velika izvršila jedan od najznačajnijih
uticaja na domaći rokenrol osamdesetih. Jedinstvena pojava u svemu tome bila je
Magi, ne samo svojom krhkom, magično-mističnom pojavom devojke koja se igra za
klavijaturama, sofisticiranim izgledom koji je nagoveštavao neku sasvim
nedokučivu tajnovitost i posvećenost, nego i klavirskim partiturama i energijom
koja je dala prepoznatljivost i boju Milanovim kompozicijama, reskim gitarskim
akordima i krajnje artikulisanim stihovima.
Iako se gotovo podrazumevalo da žensko u bendu može ili da peva ili da igra
na sceni i zabavlja narod, Margita se u rokenrol uklopila još od samog početka
kao ravnopravni protagonista.
I nije reč samo o njenoj pojavi, manje ili više naglašenoj ženstvenosti nego
pre svega o pesmama čiji je autor ili koje je radila zajedno sa Milanom i
ostalim članovima grupe. Imaginacija i naglašena kontemplativnost, koji su
obeležili prvih nekoliko albuma Ekatarine Velike, dobrim delom izviru iz
pesama koje je Magi uradila: Kad krenem ka (, Sedam dana, Nisam mislio na to,
i kasnije: Sinhro, Zemlja, Par godina za nas)
- Obično je
Milan dolazio na probu sa već
gotovim tekstom i jasnom predstavom kako treba da izgleda stvar. To je idealna
varijanta, ali ne uvek i najjednostavnija, jer šta god bi mi drugo odsvirali na
tu temu on bi teško prihvatao. Mnogo stvari smo napravili na probama, krenemo od
jednog rifa, od nekog ritma. Ponekad Žika krene neki ravan ritam, Bojan odsvira
bas temu koja drži celu stvar, ja počnem sa nekim sitnim varijacijama, Milan
doda neka svoja dva akorda koja je odavno ostavio u nekoj od svojih moždanih
fioka, i onda dođe tekst na kraju. Tekstove je uglavnom pisao Milan, ali bi on
ponekad dolazio sa ne još diferenciranom idejom. Tada bi se, na primer, ono što
je kod njega bilo "Pogledaj me očima deteta " kod mene izrodilo u pesmu "Zemlja".
Milan je ponekad umeo da se ponaša kao pravi, neumoljivi šef. Kako god to
nekome izgledalo, u Ekatarini je postojao red i disciplina kada se sprema
koncert ili nova ploča. Na probe niko nije smeo da kasni i sve je moralo da
funkcioniše kao švajcarski sat. Kad su jednom Magi i Žika Todorović zajedno
zakasnili, Milan ih je pola sata propitivao gde su bili, šta su radili, zašto su
zakasnili, da bi se na kraju završilo sa:
- Je li vas dvoje, zašto vi stalno dolazite zajedno na probe, šta uopšte
muvate?!
A nije ni znao da su tada bili na početku velike ljubavi. Nije bila nikakva
praksa da se članovi benda međusobno zabavljaju, ovo se jednostavno dogodilo, i
to uprkos činjenici sto se Žikinom tati (glumac Bora Todorović) ta činjenica baš
i nije dopala. Zapravo mu je bila sumnjiva čitava ta priča sa rokenrolom i svim
ostalim što ide uz i oko njega. Uplašio se da mu sina ne navuku na kakve opasne
poroke, pa ih je cesto preslišavao:
- A vi ste muzičari, je li?!
- Ne, nismo.
- A niste ?!
- Ma ne, jesmo, jesmo.
Nije bilo lako tih zlatnih osamdesetih biti muzičar, a pri tom svirati kao
Ekatarina, dakle - da pozajmim jedan stih Partibrejkersa - biti isti,
poseban, slobodan, biti samo svoj.
SPASAO IH JE ŠABAN ŠAULIĆ
Svoje
prve albume snimili su u Ljubljani umesto u Beogradu i to samo zato jer je na
jednom snimanju u Radio Beogradu Milan sasuo istinu u lice Đorđu Debaču,
uredniku PGP-a.
Tek krajem osamdesetih, posle četiri albuma, postalo je prirodno da Ekatarina
snima za PGP.
Prve instrumente su nekako napabirčili okolo, pozajmljivali, dovijali se kako
su znali i umeli. Posle prve ploče, jedan Milanov drug, koji se bio domogao
nešto para, kupio im je nove gitare, bubnjeve i sintisajzer.Tako je stasavala
Ekatarina Velika, jedan od najsamosvojnijih bendova na našoj rok sceni.
Turneje i koncerti su tek bili posebna priča. Osim sto je to bila dobra i
korisna prilika da se uvežba materijal za novi album, uglavnom su to bila
dovijanja, potucanja i mučenja.
Magi mi se najiskrenije požalila kako su oni jedino mogli da sviraju po
lokalnim radnim akcijama i da spavaju po nekim šupama ili, kad je bilo sreće, u
ambulantama. Dok je, na primer, Riblja čorba uvek odsedala u hotelima i kupila
kajmak na saveznim akcijama.
Jednom su Magi i drugovi krenuli nekim rashodovanim fiatom 1300 na
turneju po južnim krajevima naše domovine. Krntija se pokvarila negde pred Novim
Pazarom i dalje se nije moglo. Milan i ona su najzad nešto ustopirali i nekako
došli do grada. Već se bio spustio mrak. Ušli su u prvu pristojniju kafanu da
zatraže pomoć. Pripiti gosti su ih malo čudno posmatrali svojim zamućenim očima
dok im šanker nije pokazao na sto u uglu kafane. Za njim su prepoznali legendu
narodne muzike i srbijanskih drumova Šabana Šaulića. Odmah su mu sa olakšanjem
prišli i rekli da su muzičari. Ponudio ih je turom jela i pića, da se okrepe dok
on organizuje pomoć. Nisu stigli da pojedu ni deset s lukom, a stvar je već bila
sređena. Mogli su mirno da nastave putovanje.
- Često smo između albuma morali da radimo svakojake poslove da bismo
mogli pristojno da živimo, ili da bismo skupili pare da platimo studio. Grebali
smo se ponekad i od roditelja, iako od njih nikada nismo dobili istinsku
podršku. Ja sam uglavnom radila arhitekturu ili dizajn. Tako sam napravila i
etiketu za čuvenu Lozovaču, ili sam davala deci časove klavira. Živeli
smo po iznajmljenim stanovima. Kako smo živeli? Peške! Ako stanujem dalje -
kupim kola. Ako se posvađam sa dečkom - ne čekam ga, jednostavno odem. Nismo
živeli kod kuće, imali smo tu sreću da živimo sa onima sa kojima smo radili.
Možda suštinu života i muzike, o kojoj mi je Magi pričala, najbolje
izražavaju stihovi jedne pesme sa albuma Samo par godina za nas:
"Rasli smo na ničijoj zemlji, surovo sunce iznad nas. Živimo u tuđoj kući.
Ona i on i on i ja. Budim se u zoru, tu je početak, tu je i kraj. Mi smo na
granici i nema povratka i snaga otiče - kap po kap u nepovrat."
Izgleda da mnogi nisu razumeli ovaj album. Nema na njemu nikakve političke
konotacije, nikakvih slutnji ni predskazanja. To je jednostavno ploča o
starenju, njih, jedne generacije, svih nas.
Ne treba tu tražiti nikakva skrivena značenja, sve je tako jednostavno:
kreativni ljudi svojim radom odgovaraju na pitanja koja će tek biti postavljena.
Dok ispisujem ovu priču, koja bi trebalo da bude neka vrsta Margitinog i mog
mirnog osvrtanja na godine prošle, Beograd sve više tone u prvu mrklu, mirnu noć
otkako je na ovim prostorima "ponovo izbio mir" - kako je to plastično
objasnio jedan naš visoki funkcioner. Nema više prozuklih sirena za koje mi je
Magi objašnjavala da rade na principu duvačkih instrumenata (krene negde
ispod Sol i propne se do B ). Iz susedne zgrade već odavno usnulog Liona
čuje se žamor sa nekog žura. Već sat vremena slušaju Pekinšku patku:
- Kako je ružno biti lep, pametan i mlad!
Šarlo je pevao: Niko niko kao ja, i nikad i niko kao ja!
NIKO, NIKO KAO JA
Neko je
rekao da je osnovni motiv u muzici osamdesetih, kao uostalom i u drugim
umetnostima, bio onaj slogan koji se ciklično javlja u različitim vremenima kao
navodno autentičan i osoben: Protiv svega!
Mnogi će, pak, danas reći da se energija osamdesetih potrošila onog trenutka
kada se odustalo od osnovne ideje. Oni koji su muziku prihvatili kao i svaki
drugi posao i danas sviraju i žive od toga koliko i profesori od svojih
predavanja ili rudari od kopanja u jamama. Drugi, koji su to shvatili kao neku
vrstu dobrog zezanja i prolaznih dečjih bolesti rasprodali su svoje instrumente
i pare uložili u neki unosniji biznis.
Treba li to nazvati odustajanjem, konformizmom ili zdravim razumom?
Oni koji su čitavu priču shvatili krajnje iskreno - kao neku vrstu misije,
doslednosti i beskompromisnosti - danas ili nisu među živima ili pomalo
podsećaju na onog junaka filma "Tajvanska kanasta", u kome se i naša
junakinja pojavila uz ostale članove Ekatarine. Za ovu priliku ću vas
podsetiti na njega služeći se upravo recima jednog od najvećih hitova
Ekatarine: on kao da nije svestan da je to što mu se događa samo stvaran
svet oko njega nego jednako čeka da prođe, samo čeka da prođe.
- Možda su osamdesete zaista jedno veliko silaženje, stepenik po stepenik,
koje nas je dovelo do devedesetih kao do jednog lošeg doživljaja. To je ne samo
loš doživljaj rata nego jedna opšta pogibeljnost u kojoj malo ko ima svest o
odgovornosti u svom vremenu ili o radu kojim treba nešto pozitivno da ostavi za
sobom. Ako ništa, makar da postoji svest o radu. Ne, nas nije preplavio
turbo-folk nego murija. A
Beograd mi liči na jedno
džinovsko rešeto kroz koje prolazi sve i svašta, i svašta se zadržava. A pomalo
i zaudara. Beograd je danas pupak Evrope i to onaj zašiven na unutra.
Mnogo je sačuvanih i lepih doživljaja u Margitinom životu. To je pre svega
detinjstvo, ne samo kao doba bezbrižnosti, nego kao vreme kad se u Beogradu
živelo drukčije, slobodnije i bezbednije. To je, razume se, i muzika. Onaj
zajednički osećaj kad si na sceni. Kada te publika loži i kad se loži na tebe.
- Na koncertu svi zavisimo jedni od drugih i u velikoj smo ljubavi. Tada
si samo instrument koji proizvodi muziku. Nije to neki prepoznatljiv osećaj,
nije to nikakva droga, jednostavno se tako osećaš.
Kada se Milan jednom tako osećao, zaboravio je da svira sopstvenu stvar.
Trebalo je da u Zrenjaninu izađu na bis. Magi i Bojan su izašli, publika je bila
u transu, a Žike i Milana nema. Počelo je komešanje i osvrtanje sve dok Magi
nije otišla iza scene da vidi šta se događa. Kad tamo ima sta i da vidi: Žika na
gitari svira Milanu Zemlju, ne bi li ga podsetio kako ide.
Dobri doživljaji su i oni sa putovanja. Poput onih po Latinskoj Americi gde
često možeš da sretneš ljude kako pričaju sa kućom. Idu od zdanja do zdanja i
razgovaraju i niko ne misli da su ludi. Ili Indija, Margitino poslednje veliko
putovanje.
- Doživiš šok ili poremećaj u vremenu kada prvi put sletiš u Indiju.
Doživiš iznova muziku, boje, hram. Celu zemlju doživljavaš kao hram. To me je
podsetilo na prvu oluju koju sam kao dete doživela u Crnoj Gori. I tamo sam se
samo osećala. Cilj mi je bio da odem tamo da bi sebe doživela. Onda se setim da
još nisam proputovala ni polovinu rođene zemlje, osetim tu potrebu za tlom, da
se vratim. Sva putovanja su zato da bi mogao da se vratiš.
JUGOSLAVIJA JE BILA SJAJAN KABRIOLET
Nekada
su to bila putovanja po Evropi. Putovanja na kojima bi te uvek negde, kad se ne
nadaš, stigla muzika. Margitu je stizala svuda. Tako i protekle zime u Puli kada
je sa svojim prijateljom iz Zagreba, na koncertu KUD Idijota, svirala
blok Ekatarininih pesama. Neki novi klinci iz publike pevali su zajedno
sa njima sve pesme, a nisu se bili ni rodili kada su one nastale.
Do Pule su stigli autom iz Zagreba. Posle sjajnog koncerta vratili se iste
noći kroz mećave Gorskog Kotara, praćeni vejavicom i muzikom Frenka Zape. I sve
to samo zbog dvadesetak minuta na sceni. I to je rokenrol.
Jedna od priča o rokenrolu mogao bi da bude i susret u Puli sa Perom
Lovšinom, nekadašnjim članom kultnih Pankrta kojima su Slovenci podigli
spomenik. Prišla je idolu da mu zatraži autogram. Nije se predstavila, niti ju
je on prepoznao. Nekadašnji pankrt joj se sada predstavio kao slovenački Bob
Dilan, koji .esto svira na svadbama i veseljima svojih prijatelja. Ni rečju nije
pomenuo sada već mitsku priču kad su svi "brijali bradu, brkove da lice na
Pankrte" - kako je pevao Džoni Štulić.
Možda je i Ekatarina kao i svi tzv. novotalasni bendovi izašla iz nekog
panka, zapravo iz odnosa prema njemu, ali je pre svega bila bend sa izrazitim
slovenskim filingom. Ipak, bili su jednako popularni u Zagrebu kao i u Beogradu.
Punili su Kulušić, koliko i Dom omladine ili Pionir.
- Milan je smatrao
da smo svi mi deca planete. Meni je mapa stare Jugoslavije izgledala kao jedan
dobar auto, kabriolet. Negde na Đerdapu se nalazi vozač kome leluja kosa na
vetru, a točkovi su recimo u Istri.
Da je Ekatarina Velika bila neka liverpulska a ne beogradska grupa,
danas bi njen jedini preživeli standardni član živeo od neotuđivih autorskih
prava. Margita je u pravu:
Ne treba naklapati ni o kakvom Novom talasu, treba ponovo makar
uvesti svest o novom talasanju !
Oni su je uveli. Menjali su dan za noć i noć za dan. Bili su istinske zvezde
u zemlji u kojoj je gotovo običaj da zvezde odmah treba gasiti ili gaziti. Danas
su rasuti po svetu, ili po grobljima. Ponekad ih vidimo kako lete iznad grada,
grad se smeje, gleda na njih. I kao da još uvek ne gube dah - mala deca ne znaju
za strah!
- Ne, mi nismo imali problema sa drogama, nego međusobno. Pokušavali smo
da se lišimo tog zajedničkog u vremenu. Sve ostalo su izveštaji iz bolnice.
Umrlo je mnogo ljudi oko mene, dragih ljudi, a da niko ne zna ni kako ni zašto.
Sve što se zna su poluistine i poluznanja. Postoji priča o našim bakama koje su
deci sipale čaj u mleko da bi zaspala. Kao ono alkoholno piće poznato kao
tigrovo mleko. Možda smo nešto zamenili za mleko, jer mleko neutrališe sve
mirise.
Mnogi su u njihovim pesmama tražili neslućena značenja i anticipacije, da bi
ih na kraju gurali i u komercijalne racionalizacije, u manirizam. Jeste, svirali
su i oni u Centru Sava.
Najmlađa baka beogradskog rokenrola još nalazi energije da obilazi podrume i
koncerte nekih novih klinaca. Ne retko u njenoj tihoj, nepatvorenoj pojavi niko
ne prepoznaje rok zvezdu osamdesetih.
Sredinom devedesetih svirala je i tehno - Ti si sav moj bol.
Obojila je svojim dirkama albume Kurajbera i Glisersa.
Na BELEF-u se vratila traganju za formama, za odnosom slike i zvuka. To se sada
razvija u nešto novo sto ona naziva Svetskim pozorištem ili svetskim u
pozorištu.
Rekla mi je da bi volela da njena nova ploča bude porno orijentacije, sa puno
golog u tom zvuku, jer sveprisutnu javnu pornografiju najzad treba ozvaničiti.
- Ne treba ozvaničiti
Novi talas,
nego ga uvesti u domen javnog izraza. Ne tiče me se da li je to rok muzika. To
se tiče javnog izraza i izražavanja. Ako mi zabraniš da pričam, ja ću da pevam.
Ako mucam, opet ću da pevam i bolje ću zvučati. Ako nemam sluha, ja ću da dahćem
i zvučaću fenomenalno. To je nasleđe koje nam je ostavljeno. Neka to bude neki
novi Crven Ban.
Želeo sam da mi kaže nešto o ljudima sa kojima je imala sreće da živi i radi.
- Bojan je boja mog života.
Milan je glas
- rekla mi je i produžila u svoju garažu u Borči, u koju su je iz centra grada
izmestili bezdušni dileri koji daju na - dođeš mi.