Komentar #10
Dečak iz vode (05.11.1994. - 05.11.2001.)
Piše : Antonio Pešut (Rock Express)
Sedam godina Milana Mladenovića nema s nama. Ponekad mi se čini kao da je cijela vječnost prošla, a ponekad kao da je bilo jučer, i kao da je bilo tu…Međutim, sedam godina kasnije se možda još bolje vidi značaj i djelo njegove pojave.
A prije više od dvadeset godina, dok je s Kojom i pjevao “Niko kao ja”, malo tko je to ozbiljno shvaćao. Možda nije ni sam Milan, ali je činjenica da je do danas ostao jedinstvena pojava na ovim nesretnim prostorima. Često je u toku karijere mijenjao svoj izgled i stil. Muzika EKV-a se kroz vrijeme neprestano mijenjala, albumi “Katarina II”, “Ljubav”, “Dum dum” neupućenima zvuče kao tri različite grupe. Međutim, jedna te ista nit je prožimala sva ta razdoblja, bit je ostajala ista. I kao što je Milan rekao u svojoj pjesmi “Modro i zeleno”:
Kako da sačuvam sebe od promene
Samo putem promene...
Zanimljiva je činjenica da je vrlo mali broj ljudi ravnodušan prema muzici, stilu i energiji EKV-a. Obično je ili jako vole ili je ne mogu smisliti. Druga grupa će često zamjeriti da su pjesme inspirirane dopom, da su depresivne. To je možda i istina, ali na samu njihovu vrijednost ne utječe previše. I danas te pjesme zvuče jednako avangardno, bezvremensko i posebno kako su zvučale i prije petnaest godina. A cijelo vrijeme su se mijenjale...
Milanova poezija je posebna priča. Mislim da je jedan od rijetkih naših muzičara čije su se pjesme mogle ne samo slušati, nego i čitati, a da i dalje imaju veliku umjetničku vrijednost. Koliko puta smo se osjećali kao da smo sami na ulici, da se vrtimo u krug, da je ostalo još samo par godina za nas?
EKV su sastavljali izraziti pojedinci, potpuno različiti. Margita sa svojim apsolutnim sluhom i magičnim klavijaturama je davala posebnu draž, Bojan je svojim basom koji nije bio puka ritam-sekcija vodio pjesme, svaki od bubnjara je ostavio svoj trag. Svaka promjena nekog člana se u zvuku osjetila. Međutim, neosporno je da je zaštitni znak EKV-a bio Milan Mladenović i da je nakon njegove smrti taj bend bio osuđen na gašenje, jer bi daljnji rad pod istim imenom izgubio svaki smisao.
EKV je danas jedan od rijetkih (jedini ?) naš bend koji briše sve granice. Raspad zemlje je Milana teško pogodio. Rođen u Zagrebu, odrastajući u Sarajevu i gradeći karijeru u Beogradu, nije mogao pasivno promatrati ratno ludilo. Zadržao je svoju hrabrost i ponos. Dizao je svoj glas protiv, odupirao se, možda i van granica svojih mogućnosti. Danas me trnci prolaze kad slušam album “Dum-Dum”. Zvuči proročanski, zlokobno proročanski. Nažalost, bio je u velikoj manjini. Raspadom zemlje, EKV kao da je proklet. ľ originalne postave nije više na ovom svijetu. Međutim, kako ratno ludilo ostaje ružna uspomena, značaj Milana Mladenovića dobija još više na težini. Nažalost, nije doživio da ugleda svijetlo na kraju tunela.
Milanovom smrću završilo je jedno razdoblje. Iako je bio inspiracija za mnoge muzičare (Laufer, Urban, Vatra...), Milan je u svojoj posebnosti ostao nedodirljiv. I takvog ga trebamo pamtiti.