Tehnika ikonopisanja

Prva briga ikonopisca jeste da pripremi dasku za ikonopisanje Daska za slikanje ikone je kao zid i samo na ikonskoj dasci zgusnuto su sabrana sva svojstva zida: belina, finoca strukture, homogenost, i dr. Ikonska daska predstavlja esenciju zida i zato ona prima na sebe najsavrseniju i najplemenitiju vrstu zivopisa - zidopis. Ikonopis je istorijski ponikao iz tehnike zidopisa, a u sustini ikonopis je sam zivot zidnog slikarstva, samo oslobodjen od spona zavisnosti zidopisa, od slucajnih arhitektonskih i drugih ogranicenja. Lipova daska, pazljivo izabrana, dobro osusena i koja ima sa prednje strane udubljenje okruzeno ramom (poljem), utvrdjuje se sa zadnje strane od moguceg iskrivljenja poprecnim preckama. Na dasku se pomocu zecijeg tutkala lepi laneno platno. Posle susenja povrsina se grundira smesom krede sa tutkalom kroz sedam do deset uzastopnih obrada. Na kraju se povrsina uglacava. Tada je slikarska povrsina ikone gotova.

Nanosenje crteza

Ikonopis pocinje gravirom. Ikonopisac crta ugljem ili olovkom predlozak slike, tj. crkvenopredane konture, a zatim prema crtezu urezuje konture. Nanosenje crteza smatra se medju ikonopiscima za najodgovorniji deo posla, jer to znaci predati onima koji se mole svedocanstvo Crkve o onostranom, o drugom svetu.

Svetlost

Fon, pozadina ikone jeste svetlost i ikona se slika na svetlosti. Svetlost se, u najboljoj tradiciji ikonopisa, zlati, tj. javlja se upravo kao cista svetlost, a ne boja. Za pozlacivanje se koriste posebni, rucno izradjeni listici od 23- i 24- karatnog zlata.

Slikanje

Posle pozlacivanja nacrtane konture treba da dobiju ociglednost, i to znaci da je ikona spremna za bojenje. Ikona se slika u odsustvu perspektive, bolje reci u prisustvu obtnute perspektive, jer predstavlja svedocanstvo o onostranom koje se moze videti u ovoj stvarnosti, na granici svetova vidljivog i nevidljivog. Uz to, na ikoni ne postoje senke; ikonopisac prikazuje bice, a senka nije bice, nego odsustvo bica. Senka predstavlja oslabljenost ili potpuno odsustvo utisaka, a tome nema mesta na ikoni. Ikonopis predstavlja stvari kao iznikle iz same svetlosti, a ne kao osvetljene izvorom svetlosti spolja. Na ikonopisnom jeziku lice se naziva lik, a sve ostalo: telo, draperije, palate, drvece, stenje i dr. naziva se dolik. Za slikanje ikona vekovima se koristi jajcana tempera, zbog svoje postojanosti i tona. Na kraju, na ikonu se postavlja natpis, a natpis je dusa ikone.

Zastita

Na ikonu se, posle slikanja, nanosi sloj pcelinjeg voska, koji sluzi kao zastita bojenog dela od spoljasnih, atmosferskih uticaja. Umesto toga, ikona moze da se premaze firnajzom, tj. narocito kuvanim biljnim uljem. Vosak ili firnajz nisu samo tehnicko sredstvo za zastitu boje, vec predstavljaju i vazan umetnicki faktor koji daje bojama jedinstvo opsteg tona i daje im dubinu.

Copyright @ 2000 Markman Design. All Rights Reserved