ALONE: "ANALIZA" CD

COLD TRINITY RELEASE 04, serbia 2003

dreamt / written / felt 1998-2003
performed, recorded and produced 2002-2003
by nikola vitkovic
at 'vitebsk1920' and other places.

1. it's you

2. chapter two: fear

3. black night

4. heartbeats

5. aquarium

6. survival

7. poljski mis

8. susret u tunelu

+9. black night [re:konstrukt by KILL KILL KILL FOR INNER PEACE AND MENTAL HEALTH]

It took 4 years [1998-1992] for Nikola to gather will and record ALONE's track HEARTBEATS [one of many alone's songs which were not written but dreamt]. that track [which also appeared on COLD TRINITY's VULGARNI OPTIMISM CD compilation] is the basis of new alone sound, which is the sound he always strived for: grey, cold but gentle, metallic beat. It was recorded in early 2002 and developed further into unreleased [but recorded] miniCD AQUABEAT with HEARTBEATS and AQUARIUM. in further development of his home studio VITEBSK1920, half-spontaneously, whole album ANALIZA was finished. it's concept was born naturally, out of the development of emotions, lyrics and music, without pre-decided ambitions. in very short, it is an album that stands against synthesis of music genres which happens in today's globalised popular music and tries to re-discover the archetypical sensation of electronic music by means of analysing both the music and the creator. full explanation of the album is below, in serbian:

ANALIZA: ANALIZA
prvi razlog za analizu jeste moj stav protiv sinteze muzike. protiv umetnicke globalizacije. vec sam pisao o tome koliko se sva muzika standardizovala. svakome starijem upada u uho koliko je nekada bilo bolje muzike. svestan sam da je nekada takode bilo i mnogo gore muzike, muzike koju si mogao da mrzis. danasnji kic uopste nije toliko nepodnosljiv kao nekada. sve se standardizovalo na optimalni zvuk, ritam i produkciju, doslo se do formule za muziku. ja i dalje verujem u umetnicke ekstreme i zbog toga bih bio srecniji bez ove sinteze zanrova, kultura, zvuka koja je danas svuda na snazi. zato se okrecem ne ka spolja, vec ka unutra, i umesto da svoju muziku stopim sa masom, ja je analiziram i ulazim dublje u njen licni identitet, razradujem je cisteci je od uticaja, u cilju postizanja neceg ne standardnog vec ekstremnog [za mene-ekstremno dobrog, za nekog-ekstremno loseg].
drugi razlog je analiziranje samog sebe. pisao sam ranije o potrebi da umetnik na prvom mestu bude svestan sebe kada pravi delo, a ne da se bavi psihoanaliziranjem potencijalne publike i taktickim umetnickim zahvatima uslovljavanja slusaocevih emocija i slicno. takode sam pricao o tome da da bi se napravio progresivan korak, potrebno je uociti mogucnosti koje su nam pred nosom ali smo zaboravili kako da ih primecujemo. potrebno je cuti muziku cistim uhom deteta da bi bili svesni ogromnih mogucnosti i da bismo zaista zapazili sta je to sto nam se svida u zvuku a sta nam se ne svida. analiziranje mene samog na ovom albumu je sprovedeno kao put unatrag kroz vreme, iz mog sadasnjeg beznadeznog, zrelog nihilistickog doba [it's you, fear, black night] kroz period sazrevanja i kreativnosti [heartbeats, aquarium, survival] skroz do nezrelog slobodnog detinjstva [poljski mis, susret u tunelu] u zelji da ponovo osetim onu jednostavnu ekstazu prilikom slusanja jednostavnog sintetickog zvuka, kao i traganje za tim osnovnim sintetickim zvukom koji sam zaboravio da prepoznam i cini mi se da vise nikada nisam cuo posle detinjstva. zbog svega toga album pocinje sa velikim opterecenjima i problemima a zavrsava se bezbrizno.
jos jedan od bitnih aspekata albuma jeste teodorino ucesce, ne toliko samo glasom koliko i tekstom. danas je potpuno suvisno tekstom [ili muzikom] nekoga blatiti kad se sve vec zna, kad se zna da je sve sranje i da to svi znaju i kad je to vec receno. glupi su tekstovi koji pokusavaju da uplase i pomrace slusaoca, sto je slucaj sa svim industrijskim bendovima, jer se na kraju nesto sto je u startu bilo poruka, pretvorilo u nadmetanje - ko ce biti strasniji i ubedljiviji, sto je samo po sebi besmisleno, kao i svako nadmetanje - potrebno je dostici savrsenstvo - zen - razviti sopstvene kvalitete do kraja, a ne podilaziti tudem ukusu ili uporedivati se sa drugima. prema tome, hteo sam da zastitim analizu od toga da bude banalna, i dao sam devetogodisnjoj devojcici da napise tekstove o onome o cemu ona zeli da peva. ako se nekome to ucini banalnije od onoga o cemu peva vecina danasnjih bendova, taj je potpuni krembil.
slaba tacka albuma je vidljivi nedostatak snage da ga izguram u dahu [tako da su pesme snimane u velikim intervalima i oseca se velika razlika u bogatstvu produkcije nekih pesama]. takode druga pesma na albumu ovoga puta nije uspela da izvrsi funkciju koju je imala svaka druga pesma na svakom mom albumu - da bude najteza i najhermeticnija kako bi se u startu prilikom slusanja napravila selekcija slusaoca. ovaj put ju je svako proguto bez problema i otisao dalje a ja zelim da biram svoju publiku, ne zelim da me slusa bilo ko. radije cu sebe dovesti u situaciju da budem odbacen kao 'neshvacen' nego da budem pogresno shvacen, sto bi mi se lako moglo desiti jer moja muzika ima dosta standardnih elemenata gotike, neofolka i ebm-a, a nije ni jedno od ta tri i ne treba je shvatiti kao ijedan od ta tri, jer bi se inace mogla objasniti samo kao slabi ebm, losi gotik i losi neofolk.
jaka tacka albuma jeste upotreba elektronike, sto je moj veliki fetis, i sto ne mogu prevideti kada ga slusam. moja ljubav prema elektronici nije u konceptu albuma, moja strast prema zvuku je tu iskljucivo zbog mene samog kao tvorca [koji je, naravno, nebitan u svakom delu] ali pored toga sto je ovo delo svom tvorcu nebitnom za njegovu stvarnu vrednost priredilo mnoge sretne sate vrtenja knobova i elektronskih uredaja, slusaocu ce prirediti malo drugaciju upotrebu standardnih muzickih alatki. spisak instrumenata [juno60, sh101, vlt1, poly800, pss580, dx7, tr626, dr770, er1] obecava elektronski album sacinjen od hitova, kosmickih melodija i harmonija, masnih bas linija i ritmova a daje nesto potpuno drugo. ni jedna od ovih masina se gotovo ni ne cuje, ni jedan instrument se ne nalazi u prvom planu, ali zato se svi instrumenti cuju i jednako su 'glavni' i vazni u kompletnoj konstrukciji paterna. po meni, u tome je lepota elektronske muzike - precizno i cisto doziveti svaki i najsitniji komad zvuka, a ne koristiti sintisajzer kao klasicni instrument koji svira akorde, ritam ili melodiju, vec dozvoliti mu da njegova fleksibilnost i neobicnost dodu do izrazaja.