ALONE: "SPOMENIK NEZNANOM UMETNIKU"
[eng: "monument to an unknown artist"]
pro CDr, colour booklet with artwork and lyrics
released by Nacionalna Asocijacija za Umetnost i Kulturu, in serbia, december 2010.

inspired by unfathomable depths of obscure new wave
and soc-abstract monuments in old yugoslavia
this is alone's fifth-and-a-half album
[or should we say "inbetween-album"]



PLUS free graphic artwork:
alone's illustrated calendar for 1983 / 1960 [compatible with 2011] available for free download as a gallery of 12 landscapes for your desktop:

classic format
classic


widescreen format
widescreen


written by N. Vitković 2008 - 2010
recorded at Vitebsk 1920

with many thanks to:
Tina & Dunja Milošević - vocals on blue beam
Igor Petrušić - vocals on altruizam anonime
Andrej Vojković - bass guitar on an unread note
Aleka - "poreklo nepoznato"
Nikola Cakić - recording engineer on an unread note

tracklist:

1. celestial
2. blue beam
3. altruizam anonime
4. the nameless kind
5. an unread note
6. nemušta pesma
7. nije kraj
8. monument of an unknown artist
9. [untitled]
10. away

+ hidden track:
11. endless present


APOLOGIA OF THE ALBUM
[in serbian]

~~~

disklejmer sujete

"ovo nije povratak - ovo je odlazak u nepoznato"
tim rečima se završio prethodni, peti alone album, aeon wave iz 2007, najneobičniji od svih do tada. ako je neko primetio i slučajno upamtio to obećanje, verovatno će biti zatečen novim alone albumom. umesto da se otisne još dublje u kosmos sa mesta do kojeg je aeon wave stigao, 'spomenik neznanom umetniku' je ispao tako neočekivano... romantičan!? pa čak i - lagan.
šta se desilo sa "odlaskom u nepoznato"???

uveravam vas da nema razloga za paniku, pilot našeg broda i dalje odlučno vodi ekspediciju ka spoljnim granicama poznatog svemira. a do sada bismo se već našli na tom nepoznatom mestu, na šestom albumu... da nam se usput nije ukazala potreba za jednim vanserijskim, "petim i po" albumom, koji predstavlja izlet u - čistu sentimentalnost.

katalizator za ovu neočekivanu 'sentimentalnu devijaciju' je bilo otkrivanje bezbroj opskurnih muzičkih projekata iz ere novog talasa.
fasciniran, omamljen i inspirisan neiscrpnošću neotkrivenog blaga kasetne i DIY kulture osamdesetih, ponovo sam osetio jednu staru strast - protivnu mojim uobičajenim grandioznim umetničkim ambicijama - strast za lakim i jednostavnim stvaranjem, direktnim i nepretencioznim, čak naivnim i detinjastim. međutim, kad god bih pokušao da se prepustim toj podmlađujućoj želji za jednostavnošću, isprečila bi se moja grandiozna sujeta, koja mi retko dopušta komfor stvaranja sentimentalnih i skromnih dela. srećom, uspeo sam da je prevarim trik-pitanjem: ima li većeg izazova za megalomana od - jednostavnog dela?

sujeta nije imala kud, morala je da mi odreši ruke. čak i ona priznaje da je pošteniji čovek koji objavljuje sva svoja dela, od najvećih do mizernih, nego čovek koji svoje kreacije strogo selektuje i vrši autocenzuru, u nastojanju da impresionira "genijalnošću". ako su umetnička dela odlivci duše koliko i intelekta, nije dovoljno da budu samo promišljena, već i - u srcu doživljena.

otud - neplanirani sentimentalni među-album :)

~~~

poruka u boci

isprva zamišljen kao omaž anonimnim stvaraocima čija dela nikada nisu bila, niti će biti otkrivena, album je tokom svog spontanog nastanka produbio i proširio svoju temu u misao o metafizičkoj nemogućnosti uspostavljanja bilo kakvog kontakta. pesme na albumu su izgubljene u etru, između bića i njihovih svetova, balade ispisane i u bocama poslate, bez naznačenog primaoca. tu više nisu suštinske samo anonimnost i opskurnost autora i poruke, već i opskurnost primaoca poruke, odnosno bezizglednost za uspostavljanje komunikacije između dva sveta, dve puste planete, dve osobe. ostaje nam samo golo nadanje da ćemo u noći naići na nekog, nadanje tako slično izgubljenim sudbinama novog talasa, zaboravljenim kasetama koje nam danas poput boca sa porukama stižu u ruke, ko zna odakle.

odmah moram naglasiti da je čežnja alone-ovih poruka u bocama mnogo šira od ljubavne. pesme sa novog albuma su najpre ode čežnje za novim horizontom, za novim iskustvom, za begom iz pustoši, a više od svega – ode čežnje za čudesnim. osećaj hipnotičke privlačnosti svega što nam nije ni lepo ni ružno ni jasno, već - potpuno strano, poput razglednice izvan ovog sveta, koja u nama raspiruje ohrabrujuću slutnju da novi, sasvim drugačiji svetovi mogu biti otkriveni.

u mističnim vrhuncima otuđenosti, kada osetimo da sve, ama baš sve oko nas, postaje strano i apsurdno, to osećanje nas može uništiti... ali nas može i spasiti. jer u trenutku kada naš svet izgubi smisao, mi smo se našli u novoj, nepoznatoj stvarnosti, ispunjenoj beskrajnim izobiljem stranog i - čudesnog. to spasonosno iskustvo je bezmalo religiozno i mi se, u euforiji novostečenog neznanja, počinjemo diviti i klanjati svevišnjem umetniku, čiju suštinu definišemo upravo kao "stranost", i doslovno počinjemo da obožavamo sve što ne razumemo.

~~~

poreklo: nepoznato

u pokušajima čoveka da doživi čudesno i obrati se tvorcu, voljenima, mrtvima i nerođenima, nastajali su ništa manje čudesni spomenici. ti monumentalni betonski odlivci intelekta i duše, večniji od svih tvoraca, nisu li oni zapravo međa svetova? njihova apstraktna tela koja vidimo gde probijaju naš pejzaž, ponekad će nam se učiniti kao samo najdalji kraci struktura čije titanske razmere nisu mogle da stanu u kosmos kojem pripadaju.

kako bilo, duh uklesan u spomenik, ne ostaje u njemu zatočen. jer spomenik nije sam kamen, već pejzaž koji ga sadrži. duh u kamenu postaje dodatna funkcija prirodnog uticaja kojim pejzaži oblikuju naše unutrašnje prostore. praktično, spomenici su "odašiljači", a priroda "pojačivač" duha, kroz vreme i prostor. mnogi od vas koji su odrastali u hladu soc-apstraknih spomenika stare jugoslavije znaju o čemu govorim. arhetipske koliko i futurističke, te gromade su bile ništa drugo do emocionalni temelji za izgradnju novog duha, pre kojeg nikakva nova ideologija ne bi mogla da zaživi.

danas, pošto su vetrovi oduvali čak i uspomene na ideologiju [kako se to uopšte zvalo? ko zna, nije ni važno...], duh spomenika još je jači i jasniji: epski, herojski, ali kosmički i - tuđinski. ostavljeni sebi, sami u prirodi, spomenici žive svoj večni život poput homunkulusa oslobođenih iz nekog nedovršenog eksperimenta. njihov duh je ono što je nadahnulo viziju mog albuma - priroda nastanjena samo okamenjenim gromadama anonimnih duhova.

dakle, eto još jednog arheološkog komada muzike, još jedne krhotine nekog duha, rođenog-i-sahranjenog pod naslagama infosfere, za istraživače u nekoj nepoznatoj budućnosti...
osim ako se pre te budućnosti naslage ne budu nekako fosilizovale u jedinstveni sloj informatičkog dubriva za nove kreacije.
hej, ni to ne zvuči loše!

i da, ako pakujete muziku sa kojom ćete se odseliti na pustu planetu... ovaj skromni album vam verovatno neće biti dovoljan.