(Nasilje svakidašnjice)

Dve vrste “činjenica” su, kaže sam autor, koje se priznaju i interpretiraju u Nasilju svakidašnjice. Najpre, finalističke, to jest koje odgovaraju unapred tumačevim teorijskim pretpostavkama. Druge su pak iz tumačevog subjektiviteta, shvaćene u njegovoj egzistencijalnoj verziji, “činjenice” sa kojima tumač “može uspostaviti izvestan odnos”, te tako zajamčiti ono što se u psihoanalizi naziva transfer. Ovaj nam opis “činjenica” govori da Kordićevo ishodište ne uključuje u sebe samo psihoanalitičke pretpostavke, nego ulaže u igru i pretpostavke autora kao subjekta. Psihoanaliza ima u knjizi i oblik egzistencijalne samoanalize. Stoga nije čudno što je luk po kojem se kreće poduhvat mnogo stariji od ove knjige; početak mu nalazimo već u završnom tekstu sa naslovom Nasilje nade prve Kordićeve knjige. Razvijajući se, taj luk je izvestan podsticaj Sartrovim delom obogatio nizom kako novih unutrašnjih iskustava, tako i drugim, za problematiku operativnijim istraživačkim znanjima i postupcima.

(Odlomak iz pogovora, Jovica Aćin: Psihoanaliza kao kritička disciplina)

Shvatajući psihoanalizu kao svježu i permanentno novu disciplinu, kao vječito traženje i polaženje iznova, u sfere nesvjesnog, koja, kako primjećuje autor, uvijek po prvi put zasniva svoje teorije, shvatajući je kao razumijevanje i tumačenje s one strane pojavnosti, autor “Nasilja svakidašnjice” je uspio u onome što mu je bilo i početna tačka i idealni cilj, u zamisli da do mišljenja dovede ono što u njegovoj studiji postoji, ono iz čega se ona vaspostavlja, a što se, ipak, u njemu, ne raspoznaje. U svojoj analizi Kordić se poslužio etnološkom građom (koja je, veli autor, ponegdje još sirovi život) iz života Crnogoraca, koju dobro poznaje, jer je i sama dio njegovog života. Zato i nije mogućno bezuslovno slovo o koliziji kulturnog sistema iz čijeg aspekta se govori i kulturnog sistema o kome je reč.

(Odlomak iz prikaza, Sarib Sarib – Radoman Kordić: Nasilje svakidašnjice, “Književne novine”, br. 620, 1981.)

... već način na koji je knjiga sklopljena sugeriše da je njeno tematsko područje znatno šire od psihoanalize grupa, ili kritičkog psihoanalizovanja etničko-nesvesnog. Knjiga je podeljena na četiri poglavlja, u kojima se iz psihoanalitičko-metafizičke perspektive, što je određenje samog autora, filozofira o govoru, prostoru, vremenu i društvu, kao odrednicama izvan kojih nije moguće shvatiti svakodnevna iskušenja subjekta. Naprotiv, upravo je ovo ispitivanje ontološke valjanosti svakidašnjice – što, uzgred, ovaj postupak jasno razlikuje od sociološke analize A. Helerove – ono što Kordićev pokušaj čini bitno filozofskim u kome određena strukturalistička primena psihoanalize nije teorijski, nego metodološki postulat.

Osnovno Kordićevo opredeljenje sadržano je, prema tome, u nastojanju da se promisle mehanizmi ili čiste strukture svakidašnjice i pozicija subjekta u njoj. Uz to je središna ideja izrazito ontološka: “nasilje je sapripadno protivurečju postojanja ... životu je sopstvena prinuda”.

(Odlomak iz prikaza, Nenad Daković: Govor postojanja, “Politika”, 3. april, 1982.)